Žene koje su obeležile istoriju

Naslov: Re: Žene koje su obeležile istoriju Pet Mar 12, 2010 1:23 am

Kleopatra VII, egipatska kraljica iz dinastije Ptolomejevica

Kleopatra je rođena ili krajem 69. godine p.n.e. ili početkom 70. godine p.n.e. Bila je jedno od djece Ptolemeja XII i Kleopatre V. Roditelji su joj, kao i svi Ptolemejevići, bili suvladari, te (polu)brat i (polu)sestra. Među njene starije sestre spadale su Kleopatra VI i Berenika IV, dok je Arsinoja IV bila mlađa Kleopatrina sestra. Oba njena brata, Ptolemej XIII i Ptolemej XIV, bili su mlađi od nje.

Godine 58. p.n.e. Kleopatrina najstarija sestra, Berenika IV, otela je ocu moć i zavladala Egiptom. Zahvaljujući rimskom guverneru Sirije Ptolemej XII vratio se na prijestolje i naredio pogubljenje svoje kćerke. Nedugo zatim na tron se uspela druga Kleopatrina sestra koja je vladala kao Kleopatra VI, sve dok se na tron opet nije vratio njen otac i naredio pogubljenje svoje druge kćerke. Ove okolnosti ostavile su Kleopatru i najstarijeg od dvojice njene mlađe braće prvim nasljednicima trona.

Početkom 51. godine p.n.e. Kleopatrin otac je umro, a naslijedila su ga njegova djeca, Ptolemej XIII i Kleopatra VII kao suvladari. Kleopatra je u trenutku kada je postala egipatska kraljica imala osamnaest godina, a njen brat dvanaest.

U trenutku njenog dolaska na tron Egipat je bio izgubio veliki dio svoga teritorija, uključujući Kipar i Kirenaiku (današnja Libija). Kleopatra, međutim, nije nikada prestala sanjati o proširenju svoga kraljevstva i ekspanziji svoje moći. Ona sama, kao i svi Ptolemejvići, je porijeklom bila iz Makedonije. Kao i ostali Ptolemejevići, Kleopatra VII je imala naglu narav i nepromišljenost.

Po egipatskom zakonu suvladari su morali biti potomci prethodnog vladara, ali i vjenčani, tako da je Kleopatra sklopila brak sa svojim mlađim bratom. Kleopatra se ubrzo potrudila sa isključi brata iz svih državnih afera, ceremonija i učešća u vlasti. Njeno ime i lik su se sami pojavljivali na kovanicama. Neki dvorjani, koji su smatrali da se nepisano pravilo prema kojem vladarice moraju biti submisivne svojim muškim suvladarima mora poštovati, pokrenuli su pobunu protiv Kleopatre VII i učinili Ptolemeja XIII samostalnim vladarem, oko 48. godine p.n.e. Kleopatra je pokušala dignuti pobunu koja bi je vratila na tron, ali je ubrzo bila prisiljena pobjeći iz Egipta sa svojom jedinom preživjelom sestrom, Arsinojom.

U egzilu

Dok je Kleopatra bila u egzilu, Pompej se umiješao u Drugi rimski građanski rat. U jesen 48. godine p.n.e. Pompej je pobjegao u Aleksandriju traživši sklonište. Kleopatrin brat i bivši muž je tada imao samo petnaest godina i bio je sam na tronu. Nadavši se da će tako zadobiti sklonost Julija Cezara, Ptolemej XIII je naredio pogubljenje Pompeja pred očima njegove žene i djece. Efekat je bio potpuno suprotan - Julije Cezar je bio razljućen ovim postupkom. Iako je Pompej bio Cezarev neprijatelj, ipak je bio rimski konzul i udovac njegove jedine kćerke, Julije, koja je umrla rađajući njihovog sina. Cezar je stoga okupirao glavni grad i postavio se za arbitra između rivala, Ptolemeja i Kleopatre.

Povratak na tron

Kleopatra je sada bila odlučna iskoristiti Cezarov bijes na Ptolemeja da se vrati na tron. Godine 48. p.n.e. je, koristeći svoje zavodničke i diplomatske sposobnosti, uspjela Gaja Julija Cezara privući na svoju stranu u dinastičkom sukobu i postati njegova ljubavnica. Legenda kaže da se vratila na palaču umotana u perzijski tepih, kako je straža ne bi primjetila, te da se odmotala pred Cezarom i očarala ga svojom domišljatošću. Nakon kratkog građanskog rata Ptolemej XIII se utopio u Nilu, a Cezar je vratio Kleopatru na tron. Njenim novim suvladarem proglašen je njen najmlađi brat, Ptolemej XIV, sa kojim se također vjenčala, ali ga je isključila iz svih državnih poslova i ostala u vezi sa Cezarom.

Cezaru je poslije rodila sina Cezariona. Kleopatra je otišla u Rim sa Cezarom, gdje je on ubijen. Nakon Cezarove smrti vratila se u Egipat, gdje je nešto prije umro njen brat Ptolemej XIV, pa je svog sina kojeg je imala sa Cezarom proglasila svojim suvladarem i nasljednikom. Kako bi osigurala svoj ostanak na tronu naručila je ubistvo mlađe sestre, što je tada bilo uobičajeno.

Kasnije je zavela je Cezarevog generala i pristalicu, Marka Antonija. Sa njim se vjenčala po egipatskim propisima i par je imao djecu, iako je u Rimu marko Antonije već imao ženu. Nakon osvajanja koje je izvršio Marko Antonije, sva Kleopatrina djeca postavljena su na tronove raznih novouspostavljenih kraljevstava, a Kleopatra je sebe počela nazivati "kraljicom kraljeva". Na strani Marka Antonija Kleopatra će se boriti u ratu protiv Oktavijana. Nakon bitke kod Akcija 31. godine p.n.e. pobjednički Oktavijan je okupirao Egipat i učinio ga rimskom provincijom.
Kleopatra nije mogla podnijeti poniženje od strane Augusta. Počinila je samoubistvo dozvolivši da je ugrize kobra, vjerujući da će joj to donijeti besmrtnost, i sa njom je nestala samostalna egipatska država. Njenim nasljednikom proglašen je Cezarion, ali njega je smakao August i dinastija Ptolemjevića se ugasila. Djeca koju je Kleopatra imala sa Markom Antonijem bila su pošteđena i odvedena u Rim, gdje su stavljena pod skrb njegove žene, Oktavije Minor, koja je bila Augustova sestra.

Kleopatra se smatra najpoznatijom vladaricom u egipatskoj historiji. Inspirirala je brojne pjesme, drame, slike, filmove i TV-serije.

_________________
Život ne daje ono što od njega očekuju hirovita djeca,
već ono što snagom otmu od njega hrabri i odvažni...

Naslov: Re: Žene koje su obeležile istoriju Pet Mar 12, 2010 1:25 am

(Boudica, Boadicea)

Boudicca je bila kraljica Icena i drugih britskih plemena. Predvodila je pobunu protiv rimskih zavojevača u Britaniji 60. i 61. godine u doba vladavine cara Nerona, u kojoj je ubijeno 70.000 Rimljana. Međutim, pobuna je ipak slomljena, a Boudicca je izvršila samoubistvo. Ove događaje opisuju dva istoričara, Tacit u svojim Analima i Životu Julija Agrikole i Dion Kasije u svojoj Istoriji Rima.

Njen muž, Prasutag, icenski kralj koji je vladao kao nezavisni saveznik Rima, u svom testamentu ostavio je svoju kraljevinu zajedno svojim kćerkama i rimskom caru, ali kad je umro, njegov testament je bio ignorisan, verovatno zato što Rimljani, za razliku od Brita, nisu priznavali žensku decu za naslednike. Kraljevstvo je aneksionirano i osvojeno, Boudicca su izbičevali a njene kćerke silovali.

Godine 60. ili 61, dok je rimski guverner, Gaj Svetonije Paulin, vodio rat na ostrvu Anglsi u severnom Velsu, Budika je povela Icene, Trinovate i druga plemena u pobunu protiv Rimljana. Uništili su Kamulodunum (danas Kolčester), koji je ranije bio prestonica Trinovata, ali sad rimska kolonija u koju su slani otpušteni rimski vojnici. Takođe je bio i mesto hrama deifikovanog bivšeg cara Klaudija, koji je izgrađen i održavan na račun lokalnog stanovništva.

Kada je čuo za ustanak, Svetonije Paulin je požurio u Londinijum (danas London), trgovačko mestašce koje nije imalo ni dvadeset godina, i koje je bilo sledeća meta ustanika. Međutim, ubrzo je shvatio da nema dovoljno ljudi da bi ga odbranio, tako da ga je evakuisao i napustio. Londinijum je spaljen i srušen do temelja, isto kao i Verulamijum (danas Sent Olbans). Procenjeno je da je oko 70—80.000 ljudi pobijeno u ta tri grada. Svetonije Paulin je u međuvremenu, regrupisao svoje snage u Vest Midlandu i iako je imao neuporedivo manje vojnika, pobedio je Boudicca u bici kod Vatling Strita. Kriza koja je tad nastala navela je cara Nerona da počne da razmišlja o eventualnom povlačenju i napuštanju Britanskih ostrva, ali Svetonijeva pobeda nad Boudikom je obezbedila dalju kontrolu Rimskog carstva nad provincijom.

Istorija ovih događaja koju su zabeležili Tacit i Dion Kasije, bila je izvučena iz zaborava u doba renesanse kada je došlo do oživljavanja legende u toku viktorijanskog doba, kad je kraljica Viktorija poistovećivana s Boudicca. Od tada pa do danas, Boudicca je postala važan kulturni simbol Ujedinjenog Kraljevstva i njegovog kasnijeg odolevanja osvajačima sa evropskog kontinenta.

_________________
Život ne daje ono što od njega očekuju hirovita djeca,
već ono što snagom otmu od njega hrabri i odvažni...

Naslov: Re: Žene koje su obeležile istoriju Sub Mar 20, 2010 2:35 pm

Rosa Louise McCauley Parks (4. veljače 1913. – 24. listopada
2005.), afro-američka aktivistica za ljudska prava i krojačica koju je američki
Kongres proglasio „majkom modernog Pokreta za ljudska prava.“
Rosa Parks je postala poznata kada je 1. prosinca 1955.
godine na zahtjev vozača autobusa odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku.
Njeno uhićenje i nakon toga suđenje zbog građanskog neposluha rezultiralo je
bojkotom autobusnog prometa u Montgomeriju, jednom od najvećih i najuspješnijih
masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti, koje je Martina Luthera
Kinga Juniora, jednog od organizatora bojkota, promoviralo u vođu Pokreta za
ljudska prava. Uloga Rose Parks u američkoj povijesti priskrbila joj je status
ikone u američkoj kulturi, a njezini postupci dali su legalitet pokretu za
ljudska prava širom svijeta.
Rosa Parks je rođena kao Rosa Louise McCaley u Tuskegeeu,
Alabama, od oca Jamesa, stolara i majke Leone McCaleyu, učiteljice. Nakon rastave
roditelja Rosa s majkom seli u Pine Level, Alabama, nedaleko od Montgomerija.
Žive na imanju zajedno s bakom, djedom, te Rosinim mlađim bratom Sylvestrom.
Rosa Parks postaje članicom afričke medotističke episkopalne crkve, kojoj će
pripadati cijeli život. Do njene jedanaeste godine njezina majka je podučava
kod kuće, nakon čega se upisuje u Industrijsku školu za djevojčice u
Montgomeriju. Nakon toga pohađa državni koledž u Alabami, ali je bila primorana
napustiti ga kako bi skrbila o baki, a kasnije i o oboljeloj majci.

Pod tzv. zakonom Jima Crowa, crnci i bijelci na američkom
Jugu bili su odvojeni skoro u svakom aspektu života, uključujući i javni
prijevoz. Autobusna i željeznička poduzeća nisu prevozila putnike posebno, nego
su postojala točno određena mjesta za crne, odnosno bijele putnike. Međutim,
crnoj djeci Juga nije bio dostupan nikakav oblik školskog autobusnog prijevoza.
Parksova se sjećala odlaska u osnovnu školu u Pine Levelu, gdje su školski
autobusi prevozili bijelu djecu do njihove nove škole, a crna djeca su morala
pješačiti. „Mogla sam gledati autobus kako prolazi svaki dan. Ali je to za mene
bio način života; nismo imali drugog izbora nego prihvatiti to kao nešto
uobičajeno. Autobus je bio jedna od prvih stvari kada sam spoznala da postoji
svijet bijelaca i svijet crnaca.“
Usprkos najranijim sjećanjima vezanih uz ljubaznost bijelih
stranaca iznesenih u Parksovoj autobiografiji, okolnosti u kojima se nalazila
nisu joj dozvoljavali da ignorira rasizam. Kada je Ku Klux Klan marširao ulicom
i prolazio ispred njene kuće, Parksova se sjeća da je njezin djeda bio
prislonjen na ulazna vrata s puškom. Industrijska škola u Montgomeriju, iako su
je za crnu djecu osnovali bijelci sa sjevera, gorjela je dva puta.
Godine 1932. Rosa se udaje za Raymonda Parksa, brijača iz
Montgomerija. Raymond je bio član skupine koja je sakupljala novac za potporu
skupini crnaca koji su nepravedno bili optuženi za silovanje dviju bijelih
žena. Nakon udaje, Rosa je radila razne poslove, od posla kućne pomoćnice do
ispomoći u bolnici. Na mužev nagovor 1933. godine dovršila je svoje
srednjoškolsko obrazovanje. U to vrijeme svega je nešto manje od 7%
afro-amerikanaca imali srednjoškolsku diplomu. Usprkos tzv. Jim Crowom zakonu
koji je u velikoj mjeri otežavao crncima političko učešće, Rosa se u svom
trećem pokušaju uspjela registrirati za glasovanje.
U prosincu 1943. godine Parksova postaje aktivnom članicom
Pokreta za ljudska prava, pridružujući se podružnici NAACP-a u Montgomeriju.
Radila je volonterski kao tajnica predsjednika Edgar Nixona. O svojoj poziciji,
kasnije je rekla: „Bila sam jedina žena tamo, a oni su trebali tajnicu i ja sam
bila suviše stidljiva kako bih rekla ne."
Nakon njezinog uhićenja Rosa postaje ikonom Pokreta za
ljudska prava, ali joj to donosi dosta neugodnosti. Izgubila je posao u robnoj
kući, a njezin muž napušta svoj posao nakon što mu šef zabranjuje da priča o
Rosi. Godine 1957. Parksovi napuštaju Montgomeri i odlaze u Virginiju, najviše
zato što Rosa ne uspijeva naći posao u Montgomeriju., ali i zbog neslaganja s
Kingom i ostalim vodstvom Pokreta za ljudska prava u Montgomeriju. Zapošljava
se kao domaćica u jednom crnačkom hotelu u Hamptonu. Kasnije, te iste godine,
na nagovor mlađeg brata Sylverstera, bračni par zajedno s Rosinom majkom seli u
Detroit, Michigen.
Rosa je radila kao krojačica sve do 1965., kada je
zapošljava afro-američki kongresnik John Conyers u svom uredu u Detroitu. Rosa
na tom poslu ostaje sve do umirovljenja 1988. godine.
Rosa Parks je u veljači 1987. godine zajedno s Elaine Eason
Steele osnovala Institut Rose i Raymonda za samozapošljavanje u znak sjećanja
na Rosinog muža, koji je umro od raka 1977. godine.
Godine 1992. izlazi autobiografija „Moja priča,“ namijenjena
mlađim čitateljima koja opisuje njen život i sve što je dovelo do njene odluke
da svoje mjesto u autobusu ne ustupi bijelom putniku. Godine 1995. Rosa
objavljuje svoje memoare „Tiha moć,“ fokusiranoj na ulozi vjere u njenom
životu.
Smrt i pogreb
Rosa Parks je živjela u Detroitu sve do smrti. Umrla je u
svom stanu 24. listopada 2005. u dobi od 92 godine. Godine 2004.
dijagnosticirana joj je demencija.
Njeno tijelo je položeno na odar u crkvi u Montgomeriju.
Komemoracija je održana sutradan ujutro, a uvečer je kovčeg prebačen u grad
Washington autobusom nalik na onaj u kojem je Rosa svojevremeno odbila ustupiti
svoje mjesto bijelom čovjeku. Pretpostavlja se da je kovčeg na odru u
Washingtonu vidjelo 50.000 ljudi, a događaj je bio prikazan i na televiziji 31.
listopada, nakon čega je održana još jedna komemoracija.
Iako predviđen da traje najviše tri sata, zbog zakašnjenja
od jednog sata, te velikog broja govornika i dužine govora, pogreb se produžio
na sedam sati, do duboko u noć, te ga mnoge televizijske postaje izvan Detroita
nisu prenosile u cijelosti.
Jedna od govornica na komemoraciji bila je i Condoleezza
Rice, američka državna tajnica.
Tijekom prolaska pogrebne povorke na putu do groblja
okupljeno mnoštvo je aplaudiralo i puštalo bijele balone u zrak.

_________________
Život ne daje ono što od njega očekuju hirovita djeca,
već ono što snagom otmu od njega hrabri i odvažni...

Broj poruka: 1708 Points: 3037 Datum upisa: 17.01.2008

Jovanka Budisavljević je rođena 7. decembra 1924. selu Pećanima, u Lici, od oca Miće i majke Milice kao drugo dete u porodici. Sa 17 godina je stupila u Savez komunističke omladine Jugoslavije. Godine 1943. tokom Drugog svetskog rata ranjena je u nogu i razbolela se od tifusa, a te godine joj je poginuo brat Maksim i umro otac. U 21. godini je dobila dva Ordena za hrabrost, a takođe je i nosilac Partizanske spomenice 1941. Josipa Broza Tita je prvi put upoznala prilikom nemačkog desanta na Drvar 1944. godine. [1]
Život sa Titom [uredi]

Kako je tačno mlada partizanka iz Like postala žena jugoslovenskog komunističkog vođe nije sasvim jasno.

Jovanka Broz 1971.

Prema jednoj verziji, odmah nakon završetka Drugog svetskog rata, ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković je zatražio od svojih republičkih podsekretara da mu pošalju grupu proverenih devojaka za rad u Maršalovom
kabinetu. Od oko 50 kandidatkinja, Ranković je navodno odabrao pet
devojaka i lično ih predstavio Titu kome se dopala partizanka Jovanka
Budisavljević, stara 24 godine. Ovu verziju je potvrdio general Đoko Jovanić,
koji je bio na čelu jugoslovenske Kontra-obaveštajne službe, prema
kojoj je upravo on odgovorio na Rankovićev zahtev i predložio Jovanku
za Titovu saradnicu. ^[1]
Druga verzija tvrdi da je Jovanku odabrao Ivan Stevo Krajačić, tadašnji poverenik NKVD-a za Jugoslaviju, odakle verovatno potiče priča koja prikazuje Jovanku kao sovjetskog špijuna. ^[1]
Sledeća verzija, ovog puta od bivšeg generala JNA Marjana Kranjca, kaže da je Jovanka dodeljena Maršalu već 1945. godine kao higijeničarka zadužena za kontrolisanje hrane i čistoće i zdravlja osoblja. Posle smrti velike Titove ljubavi Davorjanke Paunović 1946. godine, Jovanka je, prema Kranjcu, postala Titova lična sekretarica.
Početak veze [uredi]

Tako je šest godina, do 1952. godine Jovanka bila član Titovog okruženja u nedefinisanoj ulozi ljubavnice/sekretarice/člana posluge.
Milovan Đilas,
jedan od vodećih članova i ideologa komunističkog revolucionarnog
pokreta, daje više detalja o Jovanki tokom ovog perioda u knjizi "Druženje sa Titom". Prema njemu, odnosi sa Titom su bili izuzetno teški za nju.
Tačan datum njihovog venčanja je takođe predmet debata. Ono što je
neosporno je da je za Jovanku konačno otkriveno da je više od obične
sekretarice, barem u užem Titovom okruženju, tokom njegove epizode sa
žučnom kesom 1951. godine. Tajno venčanje se desilo kratko nakon toga u
lepoj vili Dunavka u Iloku sa Aleksandrom Rankovićem kao mladoženjenim kumom i generalom Ivanom Gošnjakom kao mladinim kumom. Međutim, njeno zvanično otkrivanje kao prve dame se odigralo godinu dana kasnije tokom državne posete britanskog ministra spoljnih poslova Entonija Idna.
Prema Đilasu, Jovanka nije imala uticaja na Tita prilikom donošenja
odluka i vreme je najviše provodila brinući o domu i svom suprugu.
Međutim, general Kranjc, tvrdi da je Jovanka ubrzo po sklapanju braka
počela da spletkari, te da je imala državničke ambicije, ^[1],
iako nije ponudio dokaze u prilog takvim optužbama. Ni Đilas nije bio
bez kritika prema Jovanki, ali su one bile mnogo manje ozbiljne, a
najviše su se ticale njenog držanja.
Bračni problemi [uredi]

Tito i Jovanka sa Pet i Ričardom Niksonom

Odnosi u bračnom paru su počeli da se narušavaju ranih 1970ih.
Njihov odnos je postao tema oštrih političkih rasprava. Jovanka je
tvrdila da je pokušavala da zaštiti svog ostarelog supruga od raznih
agenata - smatrala je deset od jedanaest njegovih državnih sekretara
(ministara) za nekakve agente. Njeni protivnici su tvrdili suprotno, da
je ona ta koja radi protiv svog supruga.
Prema izveštaju iz 1988. godine napisanog za Predsedništvo SFRJ, između 1974. i 1988, najviši jugoslovenski forumi su na 59 sastanaka raspravljali samo o Jovanki. Ovaj proces je započeo sam Tito 21. januara 1974. godine kada je naredio Savezu komunista Jugoslavije da osnuje specijalnu komisiju koja će proučavati "slučaj drugarice Jovanke". Komisijom je predsedavao Rato Dugonjić, a u njoj su još bili Stevan Doronjski, Todo Kurtović, Fadilj Hodža, general Miloš Šumonja, Džemil Šarac i Ivan Kukoč.
Tih godina je Jovanka bila optuživana da je sovjetski špijun, za
odavanje državne tajne, šurovanje sa srpskim generalima, za
postavljanje i smenjivanje najviših funkcionera, učestvovanje u zaveri
protiv Aleksandra Rankovića, planiranje državnog udara sa generalom Đokom Jovanićem sa ciljem uzurpiranja Maršalove uloge...
Mnogi veruje da je ona žrtva ambicija raznih političara koji su
uspeli da manipulišu ostarelog Maršala protiv svoje supruge. Prema Ivu Eteroviću, fotografu koji je imao višedecenijski pristup vladajućem jugoslovenskom paru, glavn krivci za razlaz Tita i Jovanke su Stane Dolanc i general Nikola Ljubičić.^[1]

U intervjuu za "Politiku" Jovanka Broz priča
koju je golgotu prošla od Titove smrti do danas. Za sve je kriv Stane
Dolanc, kaže Brozova udovica.

Udovica
bivšeg predsednika SFRJ Josipa Broza Tita, Jovanka Broz izjavila je da
je protiv svoje volje dovedena u neuslovnu "privremenu" kuću na Dedinju
u kojoj i danas živi i da već devet godina nema na usluzi automobil
koji joj je neophodan kako bi mogla da ode i kupi namirnice, ili da ode
kod rođaka i prijatelja u posetu.

"Ne mogu da putujem gradskim prevozom u ovim godinama, a kola sebi ne
mogu da kupim, jer za njih nemam para", rekla je Brozova u ispovesti
koju objavljuje "Politika".

"Opirala sam se da dođem u ovu kuću, ali ništa nisam mogla da uradim", rekla je Brozova i dodala:

"Kuću sam upoznala 1945, jer je tu bio štab Gardijske brigade, dok sam
čekala da mi naprave propusnicu da udem u Beli dvor - bila je to lepa
porodična kuća na lepom mestu".

"Drugi put sam ušla u nju 1961. godine uoči Beogradske konferencije
nesvrstanih zemalja, obilazeći, službeno, sve kuće koje su bile pogodne
da u njima odsednu gostujuci šefovi država.

Adaptaciju je radila vojska. Hteli su da je pretvore u hotel, ali je
posle prepravke postala ni hotel ni vila. Naime, adaptirana je tako da
izmedu ostalog ima i tri sobe i tri kupatila, kako bi gosti imali svoju
intimu. Naravno, tada nisam mogla ni da naslutim da će mi jednog dana
biti 'dom'", navela je ona.

Spolja impozantna kuća, u lepom ambijentu Dedinja, preko puta kompleksa
Belog dvora, unutra liči na sve samo ne na dedinjsku vilu, piše
"Politika".

U zidovima kuće je vlaga, otpali malter, dotrajale vodovodne i elektricne instalacije.
U ispovesti Brozova je rekla da je mesec dana posle Titove smrti, juna
1980. godine, došao Sergej Krajger i rekao da joj neće dati da ostane u
kući u Užickoj 15, jer će ona biti Titov spomen-muzej.

"Pri tom mi je naglasio da ne smem ništa da ponesem iz kuće. Pogledala
sam ga i pomislila: znači, mojih 35 godina života i rada ne vrede ništa
- priseća se ona početka svog stradanja.

Prema njenim rečima general Ivan Dolničar, u međuvremenu je naredio da
se zapleni i njena garderoba koju su držali u nekoj garaži ili magacinu
dve, tri godine, tako da je dosta toga propalo.

"Iza tog, zuluma, jer to se ne može nazvati drugacije, stajao je Stane
Dolanc, i sve to skupa bilo je strašno", navela je Brozova.

"Zamolila sam da me ostave u kući ... dok mi ne nađu neki smeštaj,
odakle me neće svaki čas seliti, ali nije se oglasio, nije hteo da mi
pomogne".

"Već prve zime u ovoj kući, noću oko tri, četiri sata, probudila me je
voda koja mi se sručila u spavaću sobu. Nedugo zatim voda je poplavila
i podrum.

Javila sam se advokatu Fili Filoti da mi pomogne, da se nekom obrati da
se reši taj problem. Pozvao je čoveka koji je u međuvremenu na čelu
službe koja vodi računa o državnim kućama zamenio onog koji me je
dočekao, izvesnog Ružića, koji je na taj poziv odgovorio konstatacijom
'da izmišljam'", navela je ona.

" Zbog toga je Fila nazvao Banovića, tadašnjeg državnog tužioca, i
rekao mu za vodu i Ružićev odgovor. Tek je reagovanje državnog tužioca
nateralo Ružića da dođe.

Zatekao me je u podrumu u gumenim čizmama... Naravno, poverovao je
svojim očima, ali i pored obećanja ništa nije uradio. Eto tako je taj
Ružić jedno vreme rukovodio kućom.

Ona je rekla da ne zna kuda su pare za adaptaciju odlazile, jer se ti nije ništa ulagalo.

Brozova t se priseća da se jedan od zaduženih za kuću bio Mićo Aleksić.

"To je bilo vreme Slobodana Miloševića, koji mi je poslao
potpredsednika vlade Jugoslava Kostića, dva pravnika, jednog
zapisničara i Aleksića.

Kostić mi je rekao da dolazi u ime Miloševića i o meni govorio sve u
superlativima, te da sam zadužila ovu državu i narod, te da sam na
najbolji način predstavljala zemlju... pa će mi zato ovu kuću
adaptirati i pokloniti.

Dao mi je zadatak, rok od 15 dana, da se popakuju stvari kako bi se kuća pripremila za renoviranje, što sam ja i učinila".

Poručio mi je i da će doći stručna komisija koja će kuću pregledati i
proceniti šta treba raditi, o čemu imam dokument. Posle dva dana kod
mene je došla Cica Knežević, s kojom sam razgovarala tri puta.

Treći razgovor između Jovanke Broz i Cice Knežević bio je preko
telefona, kad je Brozovu obavestila da se radovi zbog sredstava odlažu
za 15 dana.

"Sve je to bila velika laž, kao i Cicina rečenica da ce Slobodan
Milošević biti moj donator, valjda da ne bih protestovala što se u to
vreme Milošević useljavao u Užičku 15, gde je bilo mnogo Titovih i
mojih privatnih stvari", rekla je Brozova.

Svi pokušaji da se kuća osposobi za normalan život nisu urodili plodom,
a kuća udaljena jedva pedesetak metara od Maršlata, od udara bombe
pomerena je 1999. godine iz temelja.

"Za moje probleme se pre oko dve godine, iz čisto ljudskih pobuda,
zainteresovao ministar za ljudska prava Rasim Ljajić, koji je, čim se
upoznao sa stanjem u kući, insistirao na tome da se odmah uradi
grejanje.

To je i učinjeno, za samo osam dana, koliko je bilo potrebno da se
uradi priključak na toplovod koji je svih tih godina bio na samo
nekoliko metara od ove kuće", istakla je ona .

"Sad je mnogo, neuporedivo bolje nego kad nisam imala nikakvo grejanje
i kad sam zime provodila u kući u kaputu i rukavicama, ali nažalost,
zbog nekog kvara koji majstori nisu uspeli da pronađu, greje se samo
donji sprat, a u isto vreme postoji i problem sa dolaskom tople vode iz
toplane, pa kubik tople vode dnevno odlazi negde u temelje", dodala je
ona.

_________________
"Suze mi teku od smeha. Ako prestanem da se smejem,ostace mi samo suze."

Naslov: Re: Žene koje su obeležile istoriju Pet Maj 28, 2010 9:53 am

Hvala BisernaSuzo na ovom podsecanju. Bila je pre nekoliko veceru i na TV reportaza o Jovanki Broz i njenoj ulozi u Titovom zivotu i uticaju ili ne...na drzavni vrh. Vrlo vrlo zanimljivo...

_________________
"Najlepse cudo sveta,skupi se uz mene i cuti"Mika Antic

Broj poruka: 1564 Points: 1586 Datum upisa: 11.12.2009

Meni nesto ove zene zao !

_________________
"I kad god mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje." M.Antić

Naslov: Re: Žene koje su obeležile istoriju Pet Maj 28, 2010 3:38 pm

Citavog zivota, mislim od kad je bila Titova zena, kazu bila je poslednja odbrana...ako svi "omanu" ona je bila tu da da zivot za njega.
Pominjahu skandal kada joj je iz torbice, u Parizu u zvanicnoj poseti ispao pistolj. Cuuvala i...prosla ovako...

_________________
"Najlepse cudo sveta,skupi se uz mene i cuti"Mika Antic

Broj poruka: 1564 Points: 1586 Datum upisa: 11.12.2009

I uvek je bila 'samo' Titova zena !

_________________
"I kad god mi se dogodi da dospem u daleko, i stanem nasred njega i mislim: konačno, evo me; ako podignem oči, vidim da svako najdalje ima svoje još dalje." M.Antić